Fra Petar Jeleč o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, franjevcima i zločincima u Bosni i Hercegovini

Još jedan alumnus Franjevačke teologije u Sarajevu kojega njegov krug želi predstaviti kao izvrsnoga povjesničara je fra Petar Jeleč. Fra Petar je doktorirao na Papinskome sveučilištu Gregoriana na ulozi Katoličke crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, napose u Bosni i Hercegovini. Objavio je i sažetak svoje disertacije na talijanskom La Chiesa Cattolica in Bosnia ed Erzegovina e lo Stato Indipendente Croato (1941–1945), Roma, 2006.

Susret s historiografijom fra Petra Jeleča bilo je razočaranje, utoliko veće što su mi i osobna očekivanja bila veća. Želio sam, kako sam mu u Rimu osobno rekao, da netko dobro pročešlja arhive i napiše dobar, znanstveno utemeljen rad o Katoličkoj Crkvi u Bosni i Hercegovini u doba NDH. Nadao sam se da će to upravo biti Jelečeva disertacija. No kod njega se događa upravo ono što se ne bi očekivalo ni od njega ni od bilo koga drugoga tko se ozbiljno laća analize odnosa Crkve i državnih vlasti u NDH, odnosno u Bosni i Hercegovini. To se vidi odmah u njegovu odnosu prema postojećoj historiografiji. Jeleč se ograđuje od „komunističke“ i „velikosrpske“ historiografije koja je a priori protukatolička i od strane historiografije koja je pod utjecajem komunističke i velikosrpske; ništa od toga zapravo ne analizira, nego samo nabraja. Jeleč zatim spominje autore koji tretiraju položaj Katoličke crkve nakon rata i zločine nad svećenstvom koje su počinili komunisti. Njihov pristup ne odobrava, jer ti autori navodno ne nalaze nimalo odgovornosti na Crkvi tijekom rata, štoviše da „simpatiziraju“ ustaše i „izbjegavaju govoriti o njihovim zločinima“. Oni navodno predstavljaju drugi historiografski ekstrem, hrvatsku nacionalističku historiografiju.

Paradoksalno, Jeleč ovime propagira komunističku i velikosrpsku historiografsku paradigmu, koju inače izrijekom kritizira, da zločini nad crkvenim i civilnim osobama nakon rata ne mogu biti odvojeni od ustaških zločina u vrijeme rata. Komunistički zločini se relativiziraju kao osvetnički ispadi, što je upravo teza onih koji su u tim zločinima sudjelovali, onih koji su pod istim izgovorom 1991. napali Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu i onih danas koji ne shvaćaju zločinački karakter komunističke vlasti. Jeleč obećaje da će ići srednjim putem i da predstavlja „drukčiju“ i „potpuniju“ historiografiju, ali na samom početku otkriva karte da je to put minucioznog traženja negativnosti u katoličkim redovima. No onda se susrećemo s najproblematičnijim dijelom njegove historiografske metodologije.

Jeleč krivce pronalazi ponajviše u biskupijskom svećenstvu i osobito vrhbosanskom nadbiskupu Ivanu Ev. Šariću, a svijetle iznimke pronalazi samo u redovima franjevačke subraće, i to u onima koji su (kasnije) bili članovi svećeničkog udruženja „Dobri Pastir“. Ostaje ipak nejasno kako bi u tu priču inkorporirao svoju subraću koju su komunisti tijekom rata ili nakon njega ubili ili držali u zatvorima te od posljednjih iznudili pristanak na formiranje neslavnoga svećeničkog udruženja „Dobri Pastir“. Jesu li oni nevine žrtve komunističkih zločinaca? Ako jesu, komunističko razdoblje odnosa prema Katoličkoj crkvi i katolicima ne može se ni na koji način opravdati ili relativizirati. Ako nisu, nego su – prema „komunističkoj, velikosrpskoj i Jelečevoj historiografiji“ – žrtve opravdanog gnjeva, bilo bi nužno pokazati zbog čega su takve kazne zaslužili.

Jeleč je pred nemogućom zadaćom, jer je dopustio da mu historiografsku paradigmu određuju oni koji s historiografijom nemaju nikakve veze, nego su izumitelji novih ideoloških matrica, poput književnika Ivana Lovrenovića i socijalističkoga fratra Marka Oršolića. Zato su njegovi odgovori na ta pitanja apsurdni i groteskni: nadbiskup Šarić, biskupijski svećenici Božidar Bralo, Dragutin Kamber i drugi ljudi Katoličke crkve krivi su zato što su franjevački i drugi svećenici imali problema s komunističkim vlastodršcima, a na franjevce koje su komunisti ubili ili mučili po zatvorima malo se ili uopće ne osvrće. S druge strane, sve povjesničare koji ne nalaze riječi pohvale za one franjevce koji su bili „simpatizeri partizana“, predvođenih komunistima, Jeleč svrstava u kategoriju „hrvatske klerikalne i nacionalističke historiografije“. Teško je tu izbjeći asociranje na komunističku optužbu zbog „klero-fašizma i nacionalizma“.

Kao i kod Kristića i nekolicine drugih sarajevskih intelektualaca u franjevačkoj orbiti, opet se javlja isticanje fra Josipa Markušića, „simpatizera partizana“, kao paradigmatskoga ponašanja u susretu s „proleterskom revolucijom“ i komunističkim totalitarizmom. Ostaje, međutim, potpuno nejasno zašto Jeleč, Šeperić, Kristić, Lovrenović, Markušić, Oršolić, Markešić, Šarčević i još poneki opravdavaju miješanje u politiku fratara „simpatizera partizana“ (Markušića, Oršolića i još ponekoga), a to ne odobravaju onima manje naklonjenima partizanima ili „simpatizerima ustaša“ (Grgića i drugih), ako priznaju da su i partizani i ustaše činili zločine. Ostaje objašnjenje da ti fratri i njihovi suputnici pokušavaju opravdati služinačko i dodvorničko ponašanje svoje subraće u „Dobrom Pastiru“, a vjerojatno bi se tu našlo i rodbinskih interesa.

Šarčevićevo ponovno publiciranje Gavranove apologije „Dobroga Pastira“ jedan je od jasnih pokazatelja tog objašnjenja. Znači li to opet da se današnji sljedbenici odriču onih brojnijih svojih članova koji su ustrajali u uvjerenju da „sovjetska Rusija“, kao i svaki izdanak njezine historijske metamorfoze uključujući i jugoslavenski, zaslužuje najviši stupanj prijezira? U svakom slučaju, da današnji sljedbenici dobropastirske prilagodljivosti ne štite upravo članove toga problematičnog društva – čak ga izričito opravdavaju – i fra Jozo Markušić postao bi predmetom psihoanaliziranja i svakojakih drugih propitivanja kao što su postali fra Arkanđeo Grgić, nadbiskup Ivan Ev. Šarić i dr. I on se, naime, kao i fra Arkanđeo i nadbiskup Šarić prije njega u datim političkim okolnostima opredijelio za političkoga saveznika koji mu se činio prihvatljivijim za očuvanje i održanje nekakvih interesa, iako svjestan zločinačkoga karaktera svoga odabranika, Komunističke partije Jugoslavije. Ako možda nije bio svjestan zločinačkoga karaktera komunističke ideologije i vlasti – iako se, s obzirom na njegov komentar o sovjetskoj Rusiji i na neposredno iskustvo progona svoje subraće, to ne čini vjerojatnim – opet bi se nametalo pomno propitivanje njegova karaktera, intelektualnih i svakih drugih sposobnosti, ali i konkretnih političkih i društvenih okolnosti. Selektivna memorija koja je prisutna kod toga sarajevskoga kruga „prisilno hrvatskih“ intelektualaca, uz usputno spominjanje komunističkih zločina, zar to nije neka vrsta sudjelovanja u zločinu?

Nastavak kumrovečke škole?

Što objedinjuje četiri primjera na koja sam se osvrnuo u ovim promišljanjima o politici «snalaženja» svećeničkog udruženja «Dobri Pastir»: Šarčevićevo ponovno tiskanje u jednom svesku protustadlerovske polemike pok. fra Ignacija Gavrana i njegove obrane svećeničkoga udruženja „Dobri Pastir“, Šeperićevih i Kristićevih prozivanja dobroga dijela Crkve zbog „katoličkog integrizma“, Jelečevih osebujnih povijesnih tumačenja i općenito ideja kruga ljudi u Sarajevu koji su vrlo prisutni u medijima?

Zajedničko im je to da su povezani s Franjevačkom teologijom u Sarajevu, bilo kao profesori, učenici ili duhovni/ideološki suputnici. Žestina pak kojom napadaju neistomišljenike, predanost ideologiji koja ih nosi i ustrajnost kojom zrače dozivaju u pamet ideološke borce kakvi su se odgajali u Političkoj školi Saveza komunista Hrvatske u Kumrovcu. I njihova kvazi teološka ideologija naznačava ukorijenjenost u komunističkoj revolucionarnoj ideologiji.

Uistinu, Franjevačka teologija u Sarajevu, ono isto tijelo koje se od početka predstavljalo komunističkim vlastima kao utvrda svećeničkog udruženja „Dobri Pastir“, kao da je, u svojim spomenutim korifejima, ostala oazom u kojoj se njeguju vrijednosti koje to ne mogu biti i u kojoj se odgajaju mrzovoljnici koji će smatrati dužnošću perpetuirati nečije polemičke spise kako bi se podržavalo protivljenje legitimnim predstavnicima Crkve.

Naravno da ne može biti riječi o svim i svakom pojedinom članu zbora Franjevačke teologije u Sarajevu i zato sam nastojao ukazati na pojedince. I, dakako, nisam govorio o ljudima, nego samo o onome što su napisali i objavili općinstvu.

Jure KRIŠTO

Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Vezani tekstovi :

-Jure Krišto: Snalažljiva politika 'Dobroga Pastira' – Političko prilagođavanje (nekih) franjevaca Bosne Srebrene u komunizmu i nakon njegova sloma

-Jure Krišto: Snalažljiva politika 'Dobroga Pastira' – Političko prilagođavanje (nekih) franjevaca Bosne Srebrene u komunizmu i nakon njegova sloma (II.dio)

-Jure Krišto: Snalažljiva politika 'Dobroga Pastira' – Političko prilagođavanje (nekih) franjevaca Bosne Srebrene u komunizmu i nakon njegova sloma (III.dio)

HRSVIJET.NET/ Posavski obzor